Piše Sead Hambiralović

 (…)  Dođe vrijeme da lijepo obilježimo devedeseti rođendan. Na licu joj neka sjeta –  noge su popuštale, srce je posustajalo, infarkti redali, a glicerin uvijek na dohvat ruke.

Malo pomalo, topila se i želja da je vodim na slana jezera. Bio sam uporan. Razvedriće se među rajom.

Nije to bio jednostavan poduhvat sa rulatorom. Na mnogim mjestima asfalt je neravan, a ove marke nisu klasična invalidska kolica. Više su neka pomoć. Problem je bio ako kamenčić uleti u točak. Odmah blokira!

Ako se pažljivo vozi – skoro pa je razonoda. Majka je uživala, a ni meni nije bilo teško gurati.

Nakon prvog uspješnog testa, narednog dana, napravio sam veliku grešku. Na blagoj nizbrdici od Galerije portreta, htio sam da malo zabrzam. 

Super, super!

Lagano potrčim pored rulatora. Pridržavao sam ručku lijevom rukom. Išlo je savršeno.

Ja tako, a majka se upembila u sjedalu sva važna. Saobraćaj je bio gust – neko bi svirnuo u znak pozdrava, pa bi veselo mahnula.

– Ko li je?

– Nemam pojma.

Slika za peticu. Majka sa svojim bijelim šeširićem, u tankoj šarenoj bluzi, teget donjoj trenerci i bijelim klompama. Davno joj ih je u Örebru poklonila medicinska sestra Dinka i baš su odgovarale za njena široka stopala.

Pored stariji hairlija, moglo bi se reći dobrodržeći utrenirani penzioner, u tonu sa plavom majicom, šorcu iste boje i patikama.   

 Dok sam tako brzao, sve se odigralo u trenu.

Točkovi rulatora zaštopaše!

Majka poletje na nos prema trotoaru! U sekundi, pola sekunde, u trenu.

Sjećam se da sam je munjevitim refleksom uspio zgrabiti! Kao nešto najvrednije na svijetu. Prva misao je bila da je zaštitim da ne ljosne direktno na asfalt. Strovalili smo se meko. Prvo ja desnom stranom, majka po meni, rulator po majci. Srećom lagan je, od aluminija, sjedalom od platna i nije ju povrijedio.

Nesvakidašnji prizor izazvao je pometnju u saobraćaju. Auti su usporili, zastali, neki trubili. Kada sam se pribrao, odmahnuo sam da ne trebamo pomoć. Sve je u redu, sve je u redu.

– Uf, dobro smo prošli!

Samo to kaza. Ni riječ ukora na moj račun. Duša moja, imala je stila i u najtežim situacijama.

Šutio sam dok sam je smještao na sjedalo. 

Koja sreća!

Sva se mogla polomiti!

A u tim godinama biti u gipsu…

Od tada sam udvostručio, utrostručio pažnju. Još nekoliko puta dovezao sam ju na jezera i neprestano bio na oprezu. I po dva puta provjeravao jesam li ponio glicerin.

Kada smo se te jeseni vratili u Švedsku, prognoza dr. Katarine Holm nije bila dobra. Srce je spalo na petnaest posto – na deset staje. Uz utješne riječi da se još dobro drži, bilo je i pitanje koliko još dugo. Možda nekoliko mjeseci, godinu i duže. 

Umiju doktori zaobliti. Oko mene se okrenulo. Kao neka utjeha uzdao sam se u to  d u ž e…  (Raja sa Panonike – dio  iz knjige Panonika, priče sa slanih jezera, S.H.) 

Fotos na kraju knjige Panonika, priče sa slanih jezera i posljednji pozdrav majke našeg kolumniste, Fikrete Kunosić – Hambiralović.

* * *

U povratku, jednom od tri (pre)ostale zavičajne staze Mejdanom pored Drine, pažnju zaokupi prizor kako jedna žena polako smješta staricu u klimavu stolicu na rasklapanje. Moguće prvi je put, još se nije uhodala ili nije odabrala ravniji teren. Sigurnije da su polako sišle i smjestila na ravni, obližnji betonski mol.

I koji dramatičan prizor oko te klimave statike. Starica poleti na „nos”! (Slično šta se meni desilo sa rulatorom, op.a). U zadnji čas zadrža da se ne skljoka…

(Sjetih se Hivzije, vele pao na sred sobe i otišao kuk. I Nevresi, pa na operaciju. Ismar o nešto zapeo u stanu i tri rebra napukla. Kosti krhke, hoće baksuzluk u poodmaklim godinama).

–      Oprostite, vidio sam… – kad se sasvim primakao. – Dobro je ispalo…- uzgred rekoh i ukratko prepričam moje iskustvo.

Dragica Ilić je dolazila sebi šta se moglo desiti. Zbunjeno i sa zahvalnošću klimnu. Majku Nadu (92) je izvela pored Drine. Iz obližnje su zgrade. Samo pređe pasarela. A kako ko brine o starima. Ona tako.

Kategorična je – ni slučajno dom, a dosta toga ovdje se  potrefilo. Dok je na poslu nadgleda komšinica Vukica. Brat Dragan je sa porodicom u Bijeljini i često doleti. A majka se najviše raduje kada dođu unuci. Danilo je sportista, a Tamara doktor u Beogradu. Baku rado pregleda pa u šali da bolje izgleda nego tetka..!                                                               

 Za razliku od mnogih penzionera – NE političke emisije na tv-u. Nešto laganice: putopisi, životinjski svijet, kvizovi. Nekad je radila goblene, sada smišlja pjesmice o ljubavi i dobro idu rime. Hehe, ćerka je prozvala Desanka (Maksimović)…

Pred objavljivanje kolumne eto od Dragice kratke poruke da „utvrdi”: Najbolja je mama na svijetu..! Ima dušu meku kao pamuk, nježan pogled i dobro srce. Njene prijateljice je obožavaju jer je vedrog duha, optimista i voli da se šali…

I koji prilog tolikoj vedrini – veličanstveni je pogled sa balkona najvišeg sprata zgrade Z-14. Posebno nakon izlaska sunca kada uz pomoć uzvodnog vjetrića ustoke posrebrava površinu modre rijeke…  

P.S   Pod „a” nastavlja se protežiranje najkomšijskije zvorničke ulice sa Bijelim Golubom na trećem balkonu „žute kuće”. Pod „b” drugi ulaz pomenute zgrade, gdje su se nalazili nekadašnji  glinicin Šahovski i preko puta Filmski klub (višegodišnja trakavica oko skrivanja prijeratnih autorskih filmova se nastavlja – još nisu vraćeni.., op.a), a ušle u dvije knjige moje prve komšije. Po dobru – na četvrtom Velinka i Ratko Popović, a na prvom spratu, Sveto Čečarić…

Preuzimanje dijela ili kompletnog teksta dozvoljeno je uz odobrenje autora / Službeni glasnik BiH broj 63/10 ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA.

_____________________________________________

Kolumne i objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju Gljiva Mira – DaBudeBolje – Muzejska postavka Bijeli Golub; Reference osnivača projekta OVDJE. Prenose portali: Bolja Tuzla, Regional i povremeno BHDINFODESK i ŠEHER BANJALUKA  u Švedskoj; Fb stranice: BIH DIJASPORA INFODESK i Gljiva Mira; 

 info.gljivamira@gmail.com & dabudebolje@gmail.com   Tel:060 33 89 166