Na tri najljepša fotosa, ovaj u bijelom dresu “Drine”, pa  često objavljivani pred Trijumfalnom kapijom u Parizu a najnoviji je u okviru teksta.

Piše Sead Hambiralović   v a n r e d n a

Nekada su djevojke išle na utakmice da kibicuju momke. Pamti se njegova “bomba” u “živi zid” tuzlanske Slobode kada su spale gaće majkinom kolegi iz Pošte. Raspitala se za stasitog  lijevokrilnog Oku sa Drine. A spoj je učas udešen na Korzu kod Pasaža uz pomoć očevih i njenih prijatelja Hasana Imširovića i Zije Sarajlića. Ostalo je priča…

Evo ga na gornjem i najljepšem fotosu nekadašnjeg zvorničkog Drine u bijelim dresovima, četvrti s desna – detalj iz Muzejske postavke Bijeli Golub. Pri kraju je sveobuhvatna Mustafićeva knjiga o ovom popularnom Klubu, koji veli: Abdulaha Hambiralovića (1920-1967) predstavio kao igrača, aktivnog člana uprave i predsjednika. Naravno uz pisanu kraću biografiju, zanimljivosti a pojavljuje se na nekoliko fotografija. Pouzdane evidencije nema do 1972. Taj period se može samo oslikati kroz izvještaje iz novina, stare fotografije i sjećanja. Uglavnom nesporno je da je osnovao Drinu i bio njen igrač do početka pedesetih a fokusirao sam se na angažman u upravi i predsjednika. Na fotografiji iz 1951. pored igrača (čuči) u odjelu i tada je bio član uprave a faktički vodio Drinu. Prema knjizi FK DRINA 1945-2015., Milana Đorđića, predsjednik je od 1964-1966.

(Hvala, a nakon što je otac preminuo u 47. pojavila se inicijativa oko memorijala  sa njegovim imenom i nekoliko najzaslužnijih za osnivanje FK Mladost na Diviču, a onaj vijenac od prije dvije godina od Sapne, vjerovatno zahvalnost sličnog razloga…, op.a).

A GENI SU ČUDO: Stariji hairlija nastavio gdje je On stao. U sportu i “više” umjetnosti, ne računati samouke akorde na gitari. Malešan upamtio kako je prelijepo svirao harmoniku, išao na časove kod Radojke i Tineta Živkovića. “Dalape” se ipak morao riješiti zbog visokog “položaja” jer nije išlo da ga zivkaju na svadbe i sijela. Moglo za to doba reči da je bio svjetski – pa je sa jednog od putovanja (kruna Olimpijske igre u Rimu!) “donjeo” stoni – tenis i prvi put poigran na pločniku sa ukrasnim, glatkim pločicama (odlično vrtio “buhin”) ispred naše donje kuće poviše Drine sa narodnim herojima Enverom i Fadilom Skopljakovićem. Okupila se djeca kada je znatiželjna djevojčica Zilha Bazardžanović zamolila da joj objasni neobičnu igru…

Sjećanja, sjećana i jedno nezaboravno djetinjstvo pred školovanje u Tuzli, potom skandinavska odiseja, a slikarstvo, pisanje, sport… pomoglo  da smanje ratne traume –  stoni-tenis, skijanje, rolšue, klizanje, bicikl, ribolov, gljivarenje – jedna ekstra igra i sasvim “psihološka”… sa brojnim anegdotama. Najinteresantnije vezano za karslundsku skijašku stazu a pisano o propuštenoj prilici oko uvezivanja dva olimpijska grada, norveškog Lillehammera i Sarajeva. A tek tenis, kada je u anegdotu ušao legendarni Björn Borg i zavrijedilo naslovnu stranu lista “Nerikes Allehanda”. 

TUZLANSKO “ŽENSKO”: Podugo je za šire i valjaće prelomiti ko je bio najbolji u stonom – tenisu? Prvo pošteno oko regularnosti moga četvrt- finala zbog publike i sa Enverom Numanovićem boriti za naslov. Glatko dobio prvi set, u drugom poveo 5:0 protiv “ženska” kada su Trhulj i comp. u horu dva metra od stola krenuli horski da nisam nikakav džentlmen. Iznerviralo a ostalo je “istorija”. Bio je to otvoreni turnir Zvornika kada je Šida Čičko u finalu slistila (i) Numanovića i osvojila prvo mjesto! Meni pripalo utješno treče, ranije imao drugo a nekoliko godina kasnije napokon dopade pehar u norveškom Leirviku! Sa preseljenjem u Švedsku novi rival je u Karslundu, Medo Mulabdić i opisana urnebesna anedota oko jednog “peca”.

A ko je bio najbrži u šprintu ublizu je “istraživanje” (opisano o “harlemkama” za prvo mjesto). Od šestog razreda kao bio “neko”: u školskom timu u odbojci i malom fudbalu, onda rukometu i košarci. Ranije najbolje išlo u tandemu sa Zaimom Muminovićem. Sa Midom Kamenicom, dvije godine starijim prepričava onaj nezaboravni gol sa centra na šljaci pored gimnazije i ekonomske. Na turniru u Banji Koviljači Enver Svinga bio je na golu i sa Ciborom nije se moglo priči, a mislim da je Bego Štico nabaco s desna kada sam glavom zabio pobjedonosni pod samu prečku! Proglasiše za najboljeg igrača– nagrada kutija napolitanki koje je naš tim u slast smazao u šinobusu dok smo se vraćali u Zvornik.   

Dolazilo je do oca. Samo jednom će proročanski majci nakon bezveznog pedagoškog problema u školi: “Od njega sigurno biće nešto…Pokaza se jedina ispravna pedagogija u Bergenu oko jedne Idine nagrade da ne brkamo Lizinu i “ostane naša tajna”. I još par  slučajeva kod nas, pa i na račun nekih roditelja.

Imao je i svoj još veći problem, koji je majka presjekla. Iz Beograda je stigao indeks, a iz Šapca loš rengenski snimak…

TREĆA OČEVA NAJDRAŽA SLIKA: Kada se nedavno ukazala na među rajom popularnoj zvorničkoj stranici Džezva, Mirzeta Mustafića, sa timom Drine i biće sa još nekoliko štampana u knjizi o ovome klubu. Bila je prilično oštećena pa je Nedžad Billy Hamidović popravio i pride “obojio”, a Mateo Kristijan Jurišić kompjuterski “izdvojio” – ustrebaće.

JOŠ JEDAN 17. SEPTEMBAR… A svake godine naviru sjećanja na tu davnu 67. i nižu pitanja. Smak svijeta, ode ikona brojne familije. Zato razumjeti gnjev amidže Muhameda kada su iz opštine došli. Planirali da bude “izložen” i isprati uz pleh – muziku. A ne, ne… Do sada je bio vaš, od sada je naš…! Nema potrebe nikoga osuđivati a nije bilo lako domaćima na vjetrometini graničnog grada. Možda bi sve ispalo drugačije da smo preselili u Tuzlu 58. nakon ponude ocu od  gradonačelnika Saliha Atića.., više na linku na kraju.

A nekadašnja krilna pozicija značila je da je bio i veoma brz. Hehe, duša moja – ne stiže u trčanju oko kuće. Brico Idriz se našao u problemu kada sam rekao da ostane duža kosa. Otac nije bio zadovoljan i u toj sekundi kao vjetar strugnuo sam iz hodnika. On zamnom… Kada sam se okrenuo zaostajao je prilično i napokon zadihan stao. Ni slučajno pobjeda, valjalo se kad-tad vratiti. Kada sam ušao u dnevnu ni riječi – ustao je, uzeo Idrizovu mašinicu i po sred tjemena nularicom zabrazda “špuru”, pa majstor neka dovrši…

MIĆIĆEVO I TIRKETOVO SJEĆANJE: Kada bi krenula sjaćanja na oca uvijek se pretvarao u uho. Posebno dojmilo Milana Mićića. Stajao je sa rajom kod Batine prodavnice kada ga je vidio na Korzu, a dan prije u Nantu na tribinama za vrijeme utakmice Francuska – Jugoslavija. Ili anegdota nekadašnjeg igrača, potom direktora Vitinke, Hazima Tirića kada ga je Oko “uhvatio” na plaži za vrijeme zabrane pred utakmicu. I s velikim poštovanjem i sjetom u kameru da je bio nenadmašni motivator.

Kupovao je sve novine i sa istoka i zapada. S početka zaniale “slike”, u desetoj upamtio na naslovnici ime Patrisa Lumumbe, potom gutao feljtone o ubistvu Kenedija u Dalasu, Osvaldu, Rubiju… Jednom sa starijim rođakom Musom odnijeli pakete pročitanih novina u slastičarnu kod Uzeirovog oca – izmjerio i “zaradili” taman za desetak sladoleda narednih dana…

A da, oko naslijeđenih organizatorskih sklonosti. Otac je bio na vezi sa najboljim ondašnjim muzičarima iz Beograda i Sarajeva a Zvornik na pola puta i – zna se, hotel Drina. Hairlija nije bas “mirisao” novokomponovane “pjevače” ali je ostavio šire tragove u Skandinaviji. U rodnom gradu za nezaborav turnir ulica na Stadionu malih sportova,  pokrenuo stonoteniski i filmski klub, u Zvorniku sekretar Festivala amaretskog filma BiH, u Sportskoj dvorani jubilej Dječijeg radio žurnala, III Susreta zvorničke dijspore i spomenik na Kazanbašči… Poduže je nabrajati u Tuzli: dvorana Mejdan, Pozorište, Kristalna dvorana, Plava sala u BKC, Atelje Ismet Mujezinović, Panonika a još nije sve zaokruženo.

I za kraj izlet pored tek izraslih topola na Mejdanu. Došli tuzlanski gosti, haj poigraćemo lopte. Otac, Mustafa Mulaosmanović Bager, njegov brat Meko i ja kao najmlađi sa jedne strane. Naravno da sam se dobro pokazao, kad na jednu nabačenu loptu sudarih sa Okom. Kao da sam naletio na gromadu granita i kao perce odbio i ljosnuo na travu. Nasmiješio se. Ustajući, i ja sam se nasmiješio pa nastavili…

P.S.

Čudno, samo jednom kratko usnio. Kao prilazim s leđa dok sjedi u fotelji. Kada sam osjetio njegov poznati miris, prošaptao: Baš sam te poželio..!

Samo toliko. Može biti zbog onih stihova i “Novom suncu”: A i onako ja sam – ti, samo mi još osmjeh tvoj fali onaj pred Trijumfalnom kapijom gdje stojiš ti pokazat ću ga danas gdje treba pa neka vide pa neka vide NAS…

U vezi kolumna Oče, halalio sam:

https://bhdinfodesk.com/2024/09/17/bijeli-golub-ponovo-neleti-561-oce-halalio-sam/